Najdžel Kolder
Kada je astrofizičar Herman Bondi prihvatio poziv da
predvodi novi, reorganizovani Istraživački savet za prirodno okruženje
Ujedinjenog Kraljevstva 1980. godine, njegova jedina primedba odnosila se na ime te
organizacije. Sa ajnštajnovskom pronicljivošću, Bondi je primetio: „Ne postoji
prirodno okruženje u ovoj zemlji“. Mogao je dodati kako su potonja istraživanja
potvrdila istinitost njegove tvrdnje, pokazujući da u britanskoj prirodi nema
medveda, vukova niti bilo koje druge velike i opasne životinje.
Netaknuta divljina veoma je retka na planeti Zemlji. Primera radi, kada
se ekološki aktivisti zalažu za zaštitu natopljenih tresetišta, ili za oporavak močvara istočne Engleske, oni se bore za održanje status kvoa
stvorenog ljudskom rukom. Isto važi za sekundarne šume Nove Engleske, ili
sistematski spaljivane travnjake u Kentakiju ili Keniji. Bezmalo čitava kopnena
površina planete pretrpela je ljudski uticaj.
Čak i da nije, ko može pouzdano da utvrdi šta treba da se čuva i štiti,
kada priroda takođe stalno igra svoju igru? To se jasno vidi svaki put kada
vulkan eksplodira, uništavajući vegetaciju, ili iz mora izbaci ostrvo,
stvarajući novi životni prostor. Najdrastičnije su ciklične promene klime u
sadašnjem nizu ledenih doba. Dok glečeri pustoše šume na visokim geografskim
širinama i nadmorskim visinama, smanjena količina kišnih padavina ih desetkuje
u tropima. Nivo mora opada, otkrivajući novu zemlju na kontinentalnim rubovima, tek da bi opet porastao kada se led povuče, pretvarajući nekadašnje vrhove
brežuljaka u novonastala ostrva sa oskudnim divljim životom.
Kazati to sigurno ne znači prihvatiti i opravdati bezumnu štetu koja se
nanosi živom okruženju. Poremećaji prouzrokovani ljudskom aktivnošću i
prirodnom promenom surovo nas poučavaju o svojim neočekivanim posledicama.
Ali, oni takođe komplikuju nauku terenskom biologu, koji pokušava da razume
kako zajednice biljaka, životinja i mikroorganizama funkcionišu u ekosistemu.
Širom sveta, naučnici proučavaju razne biološke zajednice koje se
nalaze u različitim stanjima poremećenosti. To je jedan od razloga zašto su
osnove ekologije još uvek sporne. Problematično je, a ponekad i neprikladno, generalizovati. Ali očigledno je da u određenim okruženjima, kao što su veliki
rezervati Afrike, ili šume severne Kanade, ekosistemima upravljaju velike mačke
ili medvedi, ili drugi veliki grabljivci. Kontrolišući broj životinja
biljojeda, oni sprečavaju preterano uništavanje vegetacije.
To se zove regulacija ekosistema odozgo-nadole. Ali, u mnogim drugim
slučajevima, regulacija može biti i odozdo-nagore: kada biljne zajednice na
preteranu ispašu reaguju tako što vrste koje biljojedi najviše vole da brste, zamene otrovnim ili
neukusnim vrstama. Druga vrsta reakcije je kada neki biljojedi kontrolišu svoju
destrukciju vegetacije ograničavanjem sopstvenog nataliteta.
„Ekosistemi lude“
Veliki poremećaji koji se događaju u naše vreme pružaju nam priliku da
analiziramo njihove posledice. Izgradnjom brane na reci Karoni u Venecueli,
koja je deo velikog hidroelektričnog kompleksa, mnogi vrhovi brežuljaka
prekriveni polulistopadnim tropskim šumama, pretvoreni su u ostrvski arhipelag
u ogromnom veštačkom jezeru Guri. U periodu od nekoliko godina, najmanja ostrva
postala su fantastične karikature zajednica biljaka i životinja koje žive na
kontinentu i najvećim ostrvima.
„Arhipelag Guri je skoro jedinstven u svetu zbog svoje topografije koja
formira toliko mnogo novih ostrva u plodnoj tropskoj sredini“, prokomentarisala
je Mailen Riveros Kabalero iz Muzeja nauka u Karakasu. „Naša je sreća takođe,
što su eksperti iz drugih zemalja dobili priliku za važno istraživanje. Počeli
smo istraživanje odmah posle potapanja, zbog čega smo bili u prilici da
posmatramo ekosisteme kako lude – što je žalosno, ali bez sumnje veoma poučno“.
Šuma na jednom malom ostrvu pretvorena je u naslagu glodarskog izmeta.
Drugim ostrvima zavladali su mravi listojedi. Na malo većim ostrvima, majmuni
su istrebili većinu ptica. Ali zajednička crta na svim najmanjim ostrvima bilo
je odsustvo jaguara, puma, orlova harpija, armadila mravojeda i drugih
grabljivaca, zbog čega su se glodari zrnojedi, mravi listojedi i majmuni obesno
rastrčali unaokolo.
Riveros je posebno istraživala glodare, njihove načine ishrane i
ponašanja koji su ranije bili nepoznati. „Namera nam je da posmatramo prve
posledice ovog velikog poremećaja, i da saznamo kako preživele životinje
opstaju u novim uslovima“, rekla je. „Nestanci životinjskih i biljnih
populacija dobro su poznati iz mnogih ostrvskih istraživanja, ali ovaj predeo
formira idealnu ekološku laboratoriju za opis onoga što se u njoj zbiva“.
Posmatrajući zbivanja na arhipelagu Guri, međunarodni tim je mogao da potvrdi kako je ludilo ekosistema njihovo reagovanje na uklanjanje kontrole
odozgo-nadole – koja se izgleda pokazala kao fundamentalnija od drugih. Te posledice su od opšte važnosti za ekologiju. U novije vreme, veliki grabljivci nestali
su u većini svetskih predela, ostavljajući ih u „neprirodnom“ stanju, sa
regulacijom odozdo-nagore.
Istrebljenja vrsta započela su širenjem superiornih lovaca iz naše
vrste na svaki nastanjivi kontinent tokom proteklih 50.000 godina. Ubrzana su
promenom klime i porastom nivoa mora, nakon završetka najnovijeg ledenog doba
pre oko 11.000 godina. Mnoge potonje ekološke promene i nestanci vrsta,
pripisani dejstvima klimatskih varijacija ili širenja poljoprivrede, verovatno su
se dogodili zbog nestanka grabljivaca. Skorašnja sveprisutna zaštita jelena i
drugih diznijevskih biljojeda od ljudske predacije, mnogo više duguje sentimentalnosti nego nauci, i samo je pogoršala stanje ekosistema.
U prilog obnove divljine
„Interakcije sa grabljivcima na vrhu lanca ishrane spuštaju se nadole
kroz ekosistem“, izjavio je Džon Terborg sa Univerziteta Djuk iz Severne
Karoline, koji je rukovodio istraživačkim programom u Venecueli. On je
situaciju u arhipelagu Guri nazvao „ekološkim propadanjem“. Ali nije oklevao da
ukaže na sličnu situaciju u njegovom zavičaju u istočnom delu Sjedinjenih
Država, gde su odavno prošli dani kada je Dejvi Kroket mogao sebi da ulovi
medveda u šumama hrasta i hikori oraha, u kojima se gustina populacije
belorepih jelena desetostruko povećala. Ti jeleni se neobuzdano hrane semenkama
i sadnicama hrasta i hikori oraha. Zjapeću prazninu popunjavaju javori i
tulipovci.
„Ceo karakter dominantnog vegetativnog pokrivača istočne polovine
kontinenta, izobličen je zbog premalog broja grabljivaca“, kaže Terborg.
„Hrastovi su naša glavna vrsta drveta. Oni vrede milijarde dolara, a mi ih
gubimo zbog nestanka vukova i planinskih lavova“.
Da li će mudrije generacije u budućnosti vratiti velike mesojede, ne bi
li smanjili neprirodnost okruženja? Bez obzira da li je uzrok njihovog
istrebljenja na mnogim mestima bio strah, ljubomora ili samo razmetanje ljudi,
odskora su se okolnosti u nekim aspektima promenile nabolje. Kombinovani uticaj
rastuće poljoprivredne produktivnosti i usporavanja globalnog rasta
stanovništva, može dovesti do velike obnove poludivljih uslova u mnogim
svetskim predelima. Novčane troškove mogu da snose turisti koji iz vozila posmatraju grabljivce, bezbedni
od njihovih zuba i kandži.
Za vraćanje u život velikih čeljusti nije potreban „park iz doba jure“.
Kanađani, na primer, od vajkada žive dobro, i uglavnom bez štete, sa medvedima
i vukovima. Na drugim mestima, eksplozije populacija jelena i zečeva,
neugroženih od grabljivaca, obično su se pokazale kao mnogo opasnije za seoski
i prigradski život ljudi, od bilo kojeg velikog grabljivca. U Sjedinjenim
Državama mnogo više ljudi strada u saobraćajnim nesrećama u kojima učestvuju
jeleni, nego od medveda i zvečarki, a bolesti koje prenose jeleni sada uključuju
prion koji napada mozak, sličan onom koji izaziva bolest ludih krava.
Biće potrebni veliki, spojeni rezervati, koji će vrhovnim grabljivcima
obezbediti utočište i široka geografska prostranstva koja su im potrebna. U
javnom zalaganju za obnovu divljine introdukcijom velikih mesojeda, Majkl Sol (Michael Soulé) sa Univerziteta Kalifornija u Santa Kruzu, i Rid Nos (Reed
Noss) iz Wild Earth, napisali su: „Cinik bi mogao da kaže kako je obnova divljine atavistička opsesija vaskrsavanjem Edena. Naklonjeniji kritičar mogao bi da je
označi kao romantičnu. Međutim, mi tvrdimo da je obnova divljine jednostavno
naučni realizam, pod pretpostavkom da je naš cilj osiguranje dugoročnog
integriteta kopnene zajednice“.
Akcija je počela, premda do sada u ime zaštite vrsta umesto ekološkog
sistema. U atmosferi političkih i zakonskih rasprava, Ministarstvo unutrašnjih
poslova SAD dozvolilo je reintrodukciju vukova u Nacionalni park Jeloustoun, i
do 2002. godine bilo je oko dvadeset naprednih jazbina. Kada je nekoliko vukova
iz Finske i Rusije odlutalo u Švedsku, vlada te zemlje odlučila je da dozvoli
povećanje njihovog broja do najmanje dvesta jedinki, i da vidi šta će se desiti.
Nigel Calder, Predators. Come back brer wolf, all is forgiven!
Izvor: Nigel Calder, Magic Universe, A Grand Tour of Modern Science, Oxford University Press, Oxford, 2003, str. 556-559.
Preveo: Miroslav Budimir
No comments:
Post a Comment